OBRAĆENJEM DO DUŠEVNOG ZDRAVLJA - Tomislav Ivančić

U korizmi se ne radi samo o tome da se napravi neki napor, ne radi se samo o tome da se pokušamo odricati ili da napravimo velike odluke, a onda ih jedva provedemo. Ne radi se samo o tome da postimo, mučimo se, a da nam je srce daleko od svega toga. Smisao korizme je da ti ona hoće biti najbolji prijatelj, ona hoće oživjeti tvoje udove, ona želi da ponovno tvoje čelo bude uzdignuto. Ona želi da se oslobodiš tereta koji te kao olovo pritišće do zemlje. Korizma zapravo želi učiniti da tvoj duh postane gospodar, da ti postaneš prvi, a ne nešto drugo na tebi i oko tebe. Cijele godine navučemo na sebe brigu oko tijela te razmišljamo što ćemo i kako ćemo; i to te vuče prema zemlji, prema tijelu i prema brizi koja nema smisla. Ili se, pak, događa da tijelo ili psiha budu bolesni i razmišljamo o tome, trudimo se, žalimo sami sebe, a onda tražimo lijekove, liječnike i sve moguće načine da iziđemo iz bolesti, a zapravo ostajemo cijeli život kronično bolesni. Samo zato jer smo se na krivi način išli liječiti. Cijele godine se trudimo, mučimo, ustajemo rano da dođemo na vrijeme na posao, liježemo kasno jer bismo htjeli i televiziju, i radio, i sve drugo poslušati, biti malo zajedno i u obitelji i u braku. U životu se zapravo neprestano krećemo oko onoga što nije, a zaboravljamo ono što jest. Ovo što nije to je ovo što je iza tebe. Jučerašnji dan je zauvijek nestao, sve što si jeo, pio, sve što si imao ostalo je u „jučer“, sve što si radio, što si planirao, ostalo je u „jučer“, a ti si otišao u „danas“ i moraš ići u „sutra“. Tijekom godina tvoje tijelo slabi, oči sve slabije vide, uši slabije čuju, noge su otežale, ruke ne slušaju kao prije.

(tekst iz Predgovora)