VELIKA SESTRA I MAJKA NAŠA MARIJA - Marica Stanković

Čak i iz mraka požeške kaznionice Marica poručuje svojima: 'Želim da se u Zajednici na poseban način
štuje Gospa, Njezino materinsko Srce, Njezino neoskvrnjeno Začeće, Gospa kao Kraljica apostola. Neka se svaka članica svaki dan stavi u svom apostolskom djelovanju pod Njezino okrilje.'
A u Komentaru Pravila Ustanove, zadnjem svom dovršenom tekstu, ona će nakon nizanja Marijinih epiteta i njezine nezamjenjive uloge u suradništvu još posebno istaknuti: 'Ali suradnici je Marija i majka. Draga, topla, nježna majka. Majka s najtoplijim krilom, najnježnijim rukama, najboljim očima. I to nije poezija, lirsko nastrojenje pojedinih dana u godini, zanos pojedinih časova. Ne, to je realnost, najveća realnost za suradnicu. I sasvim dohvatljiva. I sasvim vidljiva.'
To je nesumnjivo bila realnost i Maričina života. Jednostavni Gospin kipić, nije slučajno otisnut na našoj naslovnici. U njezinu je životu imao svoje osobito mjesto, pa je stoga drag i štovateljima njezinim. Godinama
je krasio sobu Službenice Božje i bio svjedokom njezinih najintimnijih molitava i vapaja. Uz početak Marijine godine (1954.) nalazimo u Maričinoj Povijesti Ustanove jedan vrlo osoban, dirljiv zapis. Izmučena problemima vođenja Zajednice, iscrpljena dugogodišnjim robijanjem, ali još više svojim nutarnjim mukama i sumnjama, Marica je tada odlučila: 'Otvorenje Marijine godine. Njoj ću se povjeriti. Njoj sve predati. Da, tako ću učiniti! I tako sam u tišini svoje sobe kleknula 8. 12. 1953. pred Gospin kip i izmolila ovaj obrazac ...' S pouzdanjem se obratila Prvoj suradnici Isusovoj vapeći skrušeno za sadašnjost i budućnost svoje Zajednice te završava riječima: 'A za ovu milost, koju ponizno molim od Tebe, ja na oltar Tvoga Sina i pred Tvoj djevičanski lik polažem čitavu sebe. Dragovoljno preuzimam na sebe sve kušnje, sve patnje, sve križeve, koje mi Očeva ruke
pošalje. Neka strpljivo nošenje mojih dnevnih križeva i poteškoća bude otkupnina i za Ustanovu i za njezine članice. Spremna sam se sasvim uzidati, sasvim se pregaziti, sasvim se žrtvovati, pa i sam svoj život Ti
nuđam, presveta Djevice, za to djelo, za dobar duh u njemu i za svetost njegovih članica. Primi bezgrešna Djevice, ovu moju žrtvu i učini me dostojnom, da je nosim doklegod Ti hoćeš, pa i do smrti svoje – Amen.'
Nakon svoga posljednjeg ovozemnog Amena, u predvečerje 8. listopada 1957. pred tim je Marijinim kipom – i preminula.

(iz predgovora)