TAJNA GETSEMATSKOG VRTA - KRIŽNI PUT - Marija Rukljač

To u razmatranjima postaja križnoga puta svjedoči Marija Rukljač. Ona je zadržala uobičajeni oblik te pučke pobožnosti od četrnaest postaja, naznaku, najavu postaja, njihov početak i završetak, kao stabilnost okvira, pokazatelja kojim se putom ide i gdje se nalazi, a sam je tekst razmatranja prožet molitvenim, poetskim i razgovornim odlikama. Namijenjen je, ponajprije, pojedinačnomu, osobnomu razmatranju, ali svaki križni put, ma koliko bio osobne naravi, uvijek je dio molitve Crkve.

Postaje u ovoj poetskoj molitvi ustrojene su većinom dvodjelno, pri čemu je prvi dio izravno obraćanje Isusu, odnosno Mariji, dok su u drugome dijelu riječi pridane Isusu. One nisu izravni navodi iz Evanđelja, nego maštovito proširivanje evanđeoskih sadržaja.

Autorica se – očito želeći pojačati uključenost u događaj, u prisutnost i zahvaćanje trenutka – svojom sposobnošću uživljavanja odlučila za izravnost govora, unoseći raskošnu slikovitost s ponekim namjernim isticanjem ikonografskih stereotipa.

1. Gospođa Rukljač polazi od pitanja, izrasloga iz vrta Muke, na koje dobiva odgovor u vrtu Uskrsnuća. Već na početku ističe da je potrebna patnja da bi se taj životni Vrt shvatio; potrebno je naučiti trpjeti, suočiti se sa samoćom i tjeskobom, da bi se došlo do zaključka koji autorica izriče u bremenitoj rečenici, stihovima: „U njemu (Getsemanskom vrtu) si umro Isuse! Na Golgoti si samo ispustio dušu.“

Nošena tim prepoznatim i usvojenim nadahnućem postajno razmišlja i moli.Uviđa da je jedna od snažnijih Isusovih zapovijedi i poziva ona o budnosti. Zbog toga, autorica u Prvoj postaji razvija taj poziv stavljajući pred čitatelja/molitelja središnju evanđeosku istinu: Bog objavljuje što je učinio za čovjeka, kolika je njegova ljubav i trajna budnost koja se ne umara čekati. Kroz cijeli je tekst protkana naglašena čežnja za blizinom i za udioništvom u Kristovoj muci, počevši od osude: „Koliko ćeš boli upoznati u osudi, toliko ćeš više spoznati radosti u patnji zajedničkoga Križa.“

Zatim se suočava s ljudskom pobunom protiv križa kojeg se želi osloboditi do mjere da se od njega otkloni pogled. No, on je u suodnosu sa stvarnošću života kojemu pripada i trpljenje, u kojemu je Kristov križ spasonosna proturječnost: trajno pred čovjekom da ga gleda i da mu se klanja u daru Duhu koji omogućuje vidjeti ljepotu križa(pulchritudinem crucis) i radovati mu se.

Isusovi padovi pod križem za autoricu su poziv da zajedno s njime i mi padnemo na zemlju, da imamo hrabrosti pasti, da bismo susreli Božje i vlastito lice. U drugome padu se čuje tako osobna osjetljivost gospođe Rukljač, povezana s njenim zanimanjem: „Najbolnije mi je gledati ruke, koje krenu prema tvojoj kosi… Žele ju čupati…, a ona je živa…“, da bi pri trećemu padu zavapila: „Do kada ćemo, Isuse, to moći gledati?“

2. U slobodi dodavanja i proširivanja Isusovih riječi, u pobožnim slutnjama nalaze se postaje susreta s pojedincima. Tako se autorica obraća Mariji koja susreće svoga Sina, s posebnom istančanošću za tuđu patnju i s čvrstim predanjem Majčinu zagovoru. Ispovijeda da joj je najdraža postaja o Šimunu Cirencu, otkrivajući radost pomaganja, vrijednost „sretnoga trenutka susreta“; iznoseći i pitanja o vlastitoj slabosti te pokazujući da je jedan od vrhunaca duhovnoga života svakako u tome da se može iskreno zahvaliti za križ.

Na tim postajama i na onoj o susretu s Veronikom obično se razmišlja o pogledu dvoje ljudi ili više njih. Pozornost privlači autoričino polazište od jednoga pogleda – Isusovog, zbog čega kaže Isusu: „Veronika je imala Tvoj pogled.“Osim te iznimne intuicije postoje još dvije: dimenzija slobode kao čina ljubavi prema bližnjemu i Veronikin rubac kao ohrabrenje da se zaroni u vlastitu nutrinu.

3. S Desetom postajom mijenja se stil, jer su na toj postaji samo riječi vjernice; nema Isusovih riječi. Iz toga bi se mogao izvući i sadržajni zaključak: Ogoljelost Božjega Sina govori za sebe, ali treba nas, odjevene Bogom. Zaodjeveni Kristom i njegovim Duhom mi smo 'odjeća' Božjoj Riječi. Sveti Pavao piše: „Zaodjenite se dakle – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost.“ (Kol 3, 12)

Dosljedno tomu, od Jedanaeste postaje do kraja više u razmatranjima nema izravnoga govora, otvarajući snažnu sugestiju slike pribijanja Isusova na križ, koje povlači u splet misli i osjećaja zvuk udaraca čekića. No, ovdje se, poput udaraca, ponavlja riječ 'tišina' („Tišina… Tišina… Tišina…“) Predivna ponuda dubokoga odgovora – pribijanje tišinom.

U kratkome opisu pogleda na raspetoga naznačuje se malenost čovjeka u strahu pred svetim umiranjem, a razderana hramska zavjesa živi kao slika nutarnjega razdiranja koje spasonosno otvara prodiranju spasenja. U Trinaestoj postaji vidi se odstupanje od uobičajenosti. To nije samo skidanje s križa, nego stavljanje Isusova mrtvog tijela u krilo majke i ostvarena poveznica s otajstvom Kristova rođenja, Božićem. Čitatelj će tu kariku prepoznati u ganutljivim riječima da Isus, Bogo-Dijete, „na najljepšem mjestu počiva“.

4. Završetku je dano uskličnicima uz sedam nosivih riječi u šest izrijeka, koje vrijedi istaknuti: „Grob! Otvoren! Čeka! Mi čekamo Uskrs! Život vječni! Izbavljeni!“

U tim se riječima vidi sva ljudska i vjernička stvarnost: a) ljudska smrtnost i konačnost koju dodiruje znatiželja ili sigurnost vjere; b) otvorenost groba koja izaziva strah; c) kao da želi progutati život, čeka plijen; d) ali vjera govori da je Kristovom smrću i uskrsnućem prevarena, usmrćena smrt i da mi, zapravo, čekamo  – nastavak života; e)to čekanje je prijelomnica na kojoj vjera u Krista daje odgovor; f)odgovor o novome početku, o slobodi a ne zarobljenosti.

Šest dana Stvaranja koja dobivaju smisao u Danu Gospodnjem, u proslavi Uskrsnuća, u preobrazbi svijeta. Križni je put najdulji put, jer raskriljuje Prjelazak, Vazam i Beskraj.