TKO JE ČOVJEK - Tomislav Ivančić

Čovjek je i nadalje sam sebi zagonetka. Otkrio je brojne prirodne zakonitosti, unaprijedio svoj svijet, ali je u sebi ostao neodgonetnut. Kao da nije ni dodirnuo u svom istraživačkom traganju temelje svog bića. Što je čovjekova osobnost, čiji je on, što treba učiniti od sebe, kamo odlazi pridružujući se pokojnima, zašto tako kratko živi, zašto tolika nejednakost među ljudima, zašto teško dokučuje tko je gospodar prirode, zašto je nemoćan osloboditi se zla i patnje, zašto ne zna odakle je došao na svijet i kamo ide? Tko je čovjek u hodu između rođenja i smrti, tko je čovjek u mnoštvu ljudi, u vlastitoj povijesti i povijesti čovječanstva? Bezbrojni zašto nižu se u beskraj.
Crkva se na Drugom vatikanskom saboru temeljito pozabavila tom problematikom. »Pred suvremenim razvojem svijeta danomice su sve brojniji oni koji ili sami postavljaju ili s novom oštrinom osjećaju najtemeljitija pitanja: što je čovjek? Koji je smisao patnje, zla, smrti, što i nadalje traje premda je ostvaren ovolik napredak?« (GS 10)
Izvana se čini kao da ljude ne muči dramatičnost tih pitanja. No, iznutra se svaki čovjek u raznim trenucima suoči sa zagonetkom života, koja je prvenstveno praktične, a ne samo teoretske naravi. »Čovjek postaje svjestan da o njemu ovisi hoće li na dobro upraviti sile koje je sam pokrenuo i koje ga mogu satrti ili mu služiti. Zato sam sebi postavlja pitanje«, kaže Sabor.(GS 9) »No što je čovjek?«, pita se Crkva na Saboru. »On je o sebi izrekao i izriče mnoga mišljenja, različita pa i suprotna, u kojima se često ili toliko uzvisuje da sebe smatra apsolutnim mjerilom ili se snizuje do očaja, odakle je tjeskoban i smeten«. (GS 12)
Tko je čovjek ili tko sam zapravo ja, jest egzistencijalno pitanje bez čijeg odgovora čovjek ne može živjeti: besmisao je smrt čovjekova duha. Život koraca naprijed i čovjeku se stalno kroz to postavlja pitanje: kamo? Razrast filozofija, religija i antropologija je znak koliko je to pitanje postavljeno svakom čovjeku i u svim vremenima....

Iz uvoda knige